Ulice

Mozgao sam na temu kako nikada nisam ziveo u ulici koja je nosila neki ideoloski naziv. Strazilovska po Strazilovu Branka Radicevica, pesnika, lep deo Fruske gore. Drage Spasic po poznatoj novosadskoj glumici. Danila Kisa po znamenitom knjizevniku. 

Onda sam se setio Sonje Marinkovic. Partizanka, streljana od okupatora. Nema veze, jer smo u tom stanu proveli najlepse gorko – slatke godina nasih zivota. Gorke zbog ratova i sankcija, zbog bombardovanja, nemanja love. Slatke zbog mladosti, nadanja i vere u bolje u sutra.

Kundera je pisao o necem slicnom kada je opisivao kako ga pogled na Hitlerov portret asocira na detinjstvo i prvi osecaj koji mu izaziva je toplina (ratno detinjstvo u Cehoslovackoj), a tek naknadno ono sto prirodno ide uz asocijacije koje izaziva slika omrazenog diktatora.

Ulice ponekad menjaju nazive. Nekada omiljeni likovi i njihova dela zamenjuju neki novi. Desi se i da stari „vlasnik“ , nanovo osvane, vrati se na svoje mesto. Neke ulice i pored najcesce nasilne promene, zadrzavaju negdasnja imena, jer stanovnici iz navike, nekad prkosa ili inata, a nekad po inerciji odbijaju da ih oslovljavaju „po novom“. 

Prodju godine, koje su mislile da su epohe, pa se ispostavi da se brzo zaboravi da su ikada postojale. Marsala Tita, AVNOJa, ustupile su mesto neretko upravo onima od kojih su ga uzele. Vratio se i Kralj Aleksandar i Pasic. Ko je uopste taj Admiral Geprat? – pitao me je neko kada je ubijen Djinjdjic. Djindjic vec stice svoje ulice. Prolaz Milana Mladenovica. Mali, ali vazan. Taman spram broja svojih fanova, koje lagano smenjuju neciji drugi fanovi.

19 thoughts on “Ulice

  1. Kakvi nazivi ulica, kakva istorija i znamenite ličnosti, gdJe je tu seX?! Što nisi pisao o tome šta ste radili u toj i toj ulici za vreme bombardovanja mladi i ludi, goli i horni? 😀 😀 😀

  2. Ja živim u jednoj (u njoj sam se i rodio) koja je nosila ime znamenitog lika „Slobodana Penizića-Krcuna“. Ovo „Krcuna“ nisam ni znao da ima u imenu ulice, ali ovo što jesam bilo mi je smrtno dosadno da pišem. Preimenovanje u „Nemanjinu“ sam pozdravio najmanje iz ideoloških, više iz praktičnioh razloga. Ta stara imena ulica i sada pominjem gde me mrzi da ih „menjam“: „Lole Ribara“ mi nikad neće postati „Svetozara Markovića“, „Borisa Kidriča“, čini mi se da jedino ja kažem za ulicu koja se danas zove „Svetog Save“ do Zapadne Morave, a „Danice Marković“ preko mosta. Stvar navike, mada… možda ima i inata koji ne umem da pročitam.
    Ovo sa Kunderom mi je strašno zanimljivo; može – u dosta blažoj varijanti, doduše – da podseti na oner koji su devedesetih bili mladi (ja sma bio stariji tinejdžer i 20+): njima sigurno deveserete nisu bili redovi, nego prve cigarete i ostale dečje radosti; jer, radost je kao voda – uvek nađe načina da se provuče.

Leave a reply to gostkodgroficenaveceri Odustani od odgovora